Kantautorka Žanna Todora Stojinović o autorskom stvaralaštvu u sredini gde je kulturni program minimalan
Postoje ljudi čiji se glas ne može svrstati ni u jedan kalup – nije to ni srpska verzija Dženis Džoplin, ni ženska verzija Džonija Štulića, a ni nasleđe Miladina Šobića. Kantautorka Žanna Todora Stojinović krči svoj put i pripada toj retkoj vrsti umetnika čije pesme istovremeno nose sirovost i nežnost, bunt i toplinu, erudiciju i instinkt. U tom spoju ima nečeg starinskog i duboko savremenog – nečeg što podseća da umetnost ne mora da bude ni glasna, ni vulgarna da bi bila snažna.

FOTO: Privatna arhiva
Od Valjeva i Sremske Mitrovice, preko Rusije, pa sve do Berlina; od ruske književnosti do panka, od festivalskih bina do intimnih kulturnih inicijativa u malim gradovima – Žannin put nije jednostavan, ali je dosledan. Baš kao u njenoj pesmi Huligan:
„Ja sam žena za valjenke, srčana, sibirska,
ja sam žena za martinke, pankerka berlinska.“
Za Princip magazin, Žana se osvrnula na mesto umetnika u društvu u kojem je, kako kaže, „kulturni program minimalan i gura ga šačica ljudi“.
Pretplatite se da biste pročitali ceo tekst
Pretplata
3 € mesečno
30 € godišnje · 2,50 € mesečno
Neograničen pristup svim tekstovima Principa. Otkažite kad god želite.
Pretplati se Pretplati sePodrška
10 € mesečno
100 € godišnje · 8,33 € mesečno
Sve što donosi pretplata, uz veću podršku nezavisnom novinarstvu.
Podrži Princip Podrži PrincipVeć ste pretplatnik? Prijavite se·Česta pitanja



