Polovina fakulteta u Srbiji je u blokadi. Od ukupno 64 fakulteta 33 su blokirana. Studenti traže objavljivanje dokumentacije o rekonstrukciji železničke stanice u Novom Sadu i otkrivanje i procesuiranje batinaša koji su ih tukli, pa čak i potezali noževe… Nažalost mediji ili ne prenose ovu vest, ili prenose uz vređanje i optuživanje naše omladine.
Kada sam pravila magazin odlučila sam se da bude bez politike, crne i žute hronike, i to iz više razloga. Ljudi su umorni, premoreni od političara koji stalno pričaju o nekim strategijama, planovima, sporazumima… Ljudi su umorni od hronike „Zaklao, preklao, nećete verovati šta je onda uradio, evo ovako izgleda ubica“. Premoreni su i od estrade, odnosno tekstova „Pogledajte kako izgleda međunožje pevačice, kako su sevnule gaćice, šta je njen dever uradio, odnosno bivši muž od poznate osobe“.

Isto tako su mladi ljudi umorni od svega, a najviše od poremećenog sistema vrednosti. Počev od toga što se glorifikuju kriminalci i starlete, dok njihovi profesori idu u pocepanim cipelama i izlizanim somot pantalonama. Umorni su od države rijaliti programa, kriminala i korupcije. Oni ne žele da beže. Oni žele da se ovde cene zbog toga što nešto znaju i umeju. Danas se vrednuju i uglavnom žive dobro, samo oni ljudi koji su se „snašli“. Kako je rekao doajen našeg glumišta Petar Božović „Taj što se danas snašao, pre nekoliko decenija bio bi u zatvoru“. Etalon nasilnika, huligana, njuški, trenutno se reprodukuje brzinom svetlosti i svi oni koji nisu u tom košu, jesu taoci košmara. Smeju mi se ljudi kada kažem da se prvo treba prekrstiti pa „krenuti u dan“.
Ti mediji „od politike, hronike i estrade“ hrane se time što nas drže u stanju straha, mržnje i ludila. Sloboda je bauk, zato što sa se slobodnim čovekom ne može upravljati i zato što se sa njim ne trguje. Zato zastrašuju, vređaju i napadaju ove mlade ljude. Stalno ponavljam da nama ne trebaju nikakvi strani neprijatelji, mi smo sami sebi najveći i to se najbolje ogleda na radnim mestima, na ulici i slavama. Da li je to stočna pijaca ili neka strana firma, svuda je isto.
I nema šta ko više da vam govori sa malih ekrana kako živite – pregledajte svoje novčanike, račune, slamarice, otiđite u neki vrtić, ili Dom zdravlja, posetite neki centar za beskućnike – sve će vam biti jasno.
Retko ko sve to opaža i moja okolina uglavnom ima izlizane opaske „ma šta te boli uvo“, „gledaj svoj život“, „stavi kremu za bore, idi u spa“. Ja bih sve tako, ali stvarno ne mogu. Pa nije život samo to! Život je pre svega da se živi i to slobodno, ali za to treba petlje, herca, borbe.
Stalno se pitam kada smo mi kao narod oguglali na nemaštinu, probleme, nasilje, smrt? Da li je to sve rezultat višedecenijskog finansijskog i medijskog silovanja? Nekako zaista verujem, duboko u srži da mi nismo takvi, nego su nas zla vremena tako oblikovala i da se iz svega možemo izdići.
Želim da verujem da su ovi mladi ljudi naša budućnost i da se zaista bore za bolju perspektivu i zato mislim da im treba pomoći na bilo koji način. Kako mnogi od njih spavaju u zgradama fakulteta neophodna im je hrana, posteljina, vreće za spavanje…
Diva našeg glumišta Milena Dravić je devedesetih godina studentima na proteste donosila tople pite, i to u vreme kada su na njih repetirali pištolje politički oci današnjih vladajućih struktura. Budimo hrabri kao Milena.
Ukoliko već ne možemo da im pružimo pravdu, možemo nadu.
AUTOR: LENA SLADOJEVIĆ