Međunarodni dan mentalnog zdravlja obeležavamo sa majkom čije je dete izjavilo da će da se ubije, a koja nije negirala problem, nego se uhvatila u koštac i pronašla pomoć. Razgovarali smo i sa psihologom Ljiljanom Filipović koja je stručno posavetovala sve roditelje kako da se nose sa takvim problemima. Majka je za Princip magazin podelila sve – od prvog do poslednjeg trenutka šta je radila sa detetom i kako ga je izbavila iz takve pomisli. Kako bi zaštitili dete od potencijalnog vršnjačkog nasilja u školi, imena i prezimena nećemo objavljivati. U pitanju je dvanaestogodišnjak koji živi u Beogradu.

– Sve je počelo sa razvodom u kojem se suprug nije nikako snašao. Pretio će da mi uzme decu, stalno okretao dete protiv mene, govorio mu da sam ja kriva za razvod i da mu ja ne dozvoljavam da viđa sina. Moj sin je prvo pobegao od kuće i to je bio signal da nešto nije u redu. Okidač je bio kada je otac nije došao po njega, a obećao mu je druženje, i ono što je najgore za to je okrivio mene, da ja nisam dozvolila da naš sin napusti kuću. To nije bila istina, čak sam rekla detetu da ide da živi sa ocem, ali se onda otac predomislio i nije ga želeo u svom domu. Kada se otac nije pojavio, sin je rekao “Meni ne ostaje ništa drugo nego da se ubijem” – objašnjava majka deteta koja je odmah pozvala svog psihoterapeuta i tu dobila savet da je situacija ozbiljna i da treba da potraži stručnu pomoć.
Psiholog Ljiljana Filipović za Princip magazin objašnjava da kada dete saopšti da želi da izvrši suicid, da roditelji obavezno moraju da potraže pomoć ili u nekoj od nadležnih ustanova, ili da se obrate dečjem psihijatru.
– To je ozbiljna pretnja i to roditelji moraju tako i da shvate. Što je brže moguće moraju da potraže pomoć, samo tako mogu naći rešenje. Dakle ne mogu oni sami rešavati probleme sa kojima se dete suočava, oni jesu roditelji, ali nisu doktori – istakla je Filipović.

Majka je tako i uradila i pomoć je potražila u Institutu za mentalno zdravlje. Tokom vožnje u kolima njen sin se udarao se knjigom u glavu, bacao se, otvarao širom prozor…
– U Palmotićevoj su nas primili bez uputa i to je vrlo važno da naglasim, kako bi znali roditelji. Bili smo na komisiji, a onda su ga primili na stacionar sa jasnim upustvima, bez kaiša, pertli i oštrih predmeta.
Tada su rekli da mora da ima potpuni nadzor i da ne sme da ide u školu. Sin je bio nesrećan što sam ga dovela tu, tada mu je bilo jasno šta se dešava. Nekako sam ga smirila i rekla da će sve biti u redu. Druga deca na odeljenju su ga odmah lepo prihvatila, već kada sam ga ostavljala oni su ga zagrlili i poveli u obilazak. Bili su nasmejani i rekli su mu “Hajde dođi drugar, biće sve dobro”. Moj sin nije primao terapiju, ali bilo je dece koja su bila u još gorem stanju i oni su pili lekove – objašnjava ona.

Prema zvaničnim podacima Svetske zdravstvene organizacije (SZO) sve se više adolescenata suočava sa psihičkim problemima.
– Oni se osećaju depremirano, nervozno i razdražljivo i to je razlog da svi mi budemo zabrinuti – rekao je regionalni direktor SZO za Evropu Hans Kluge.
Podaci SZO navode da u svetu neki psihički poremećaj ima više od 450 miliona ljudi. Istraživanje Nemačke organizacije za međunarodnu saradnju (GIZ) pokazuje da trećina stanovništva u Srbiji ima neki psihički poremećaj.
Kada se svi ti podaci uzmu u obzir, jasno je da se poremećaji odraslih najviše prelivaju i slamaju na deci i omladini.
– Od roditelja deca više primaju štetni, nego pozitivni uticaj. Ti roditelji ne mogu dovoljno dobro da se ostvare u roditeljskoj ulozi i prave razne propuste i greške koje se naravno reflektuju na decu. Kako deca, tako i odrasli koji prolaze kroz neke traumatične i stresne situacije moraju obavezno da se jave stručnom licu. Ne mora to da bude psihijatar, može i psihoterapeut, porodični terapeut koji bi sa njima prošao kroz proces traume ili tugovanja, koji traje uglavnom do šest meseci. Sve je lakše proći uz pomoć – objašnjava Filipović.

Naša sagovornica majka dvanaestogodišnjaka kaže da se njeno dete značajno smirilo nakon tretmana u Institutu za mentalno zdravlje i podelila sa nama da je dečak sada dobro. I suprug se primirio kada je shvatio koliko njegovo štetno ponašanje utiče na sina.
– Znate kada je moj sin napuštao ustanovu, on je ostavio papuče drugom dečaku koji je tek došao. Dok je jednoj drugarici ostavio četkicu za zube, jer nije imala, ona je njemu zauzvrat dala gumicu za kosu, koja njemu apsolutno ne treba. On tu gumicu i dan danas čuva.
Taj trenutak me je raplakao, koliko su deca u tom momentu dala sve što su imala, nemajući ništa. Zamislite taj momenat kad nemate ništa, prolazite kroz težak životni trenutak, a dajete sve – kroz plač je podelila majka.
Za kraj naše sagovornice su saglasne u jednom, da roditelji koji imaju problema sa decom nikako ne negiraju sve kroz ono čuveno “Moje dete ne bi to nikada”, ma koliko da je teško osvestiti širu sliku.
-Postoje institucije, postoje stručnjaci, tražite pomoć, teško je danas odgajati decu – istakla je majka (ime poznato redakciji).
AUTOR: LENA SLADOJEVIĆ