Studentkinje Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu „Pravni u blokadi“ Andrijana Janković i Mina Uzunović na putu su ka Novom Sadu. Dan pred polazak za Princip magazin podelile su svoja osećanja o empatiji i zajedništvu koje su studenti probudili u društvu, ali i o strahu i neizvesnosti koje taj put nosi. Uz ispite, obaveze i brige, nose i vreće za spavanje, šatore i jasnu nameru – da hodom sačuvaju sećanje i dostojanstvo. Veruju da je najvažnije to što su progovorili oni koji su ćutali i što su se ljudi ohrabrili da javno kažu „ne“ ravnodušnosti.

Danas studenti širom Srbije pešače ka Novom Sadu u komemorativnoj šetnji. Sutra je godinu dana od pada nadstrešnice – događaja koji je zauvek promenio taj grad i zemlju, kada je poginulo šesnaest ljudi, među njima i dece. Ovaj hod, kako kažu, nije protest nego podsećanje – tiha poruka da svaka generacija mora da izgovori svoje „dosta“.
– Mislim da se empatija vratila u društvo, da su ljudi ponovo počeli da misle jedni na druge. Kao da smo se svi zajedno probudili.
Svesni smo da ono što se urušavalo godinama ne može da se ispravi preko noći, ali i da se promene ne dešavaju bez upornosti. Sad više niko ne kaže: „To se mene ne tiče.“ I to je, po meni, najveći pomak – objašnjava Andrijana Janković, a na to se nadovezuje njena koleginica Mina Uzunović:
– Mi smo dosta toga naučili, pre svega da budemo tim – i kada se posvađamo, i kada se složimo. Imamo sastanke koji traju do kasno u noć, ponekad rešimo sve, ponekad ništa, ali uvek se vratimo jedni drugima. To poverenje i zajednički cilj su ono što nas gura napred. Naučili smo da i u neslaganju postoji snaga, jer kada svako govori iskreno, rađa se istina koja menja stvari.

Pravda i dalje izostaje, ali naše sagovornice smatraju da ne ćute sve institucije. Više su, kažu, zarobljene – strahom i pritiscima.
– Tokom prakse sam videla sudije koje iskreno veruju u zakon i pošteno rade svoj posao, ali sistem u kojem rade ne daje im slobodu. To su ljudi koji mere svaku reč jer znaju koliko ih može koštati istina. Još nismo slobodna zemlja – ali svaki mali korak ka slobodi treba primetiti i ohrabriti. Tako se menja atmosfera, a ne dekretima – objašnjava Janković.
Prema rečima Uzunović, sve deluje kao tišina, ali između redova može da se pročita pomak. Upravo su studenti, smatra ona, pokazali da se može govoriti.
– Naše šetnje i protesti ohrabrili su mnoge da kažu: „Meni to ne odgovara.“ Ljudi vide da smo deca ovog naroda, da učimo, radimo, ali da ne pristajemo na laž. Kad nas vide kako hodamo po kiši, sa rančevima i transparentima, vide i sebe u nama. Mislim da im to budi savest – i zato verujem da naš glas nije uzalud – istakla je Uzunović.

Dolazimo i do najtežeg pitanja – kako sve to utiče na njih, imajući u vidu da se školuju za pravnike u zemlji u kojoj pravda često izostaje.
– Živimo u sistemu u kojem se prečesto ceni ko je glasniji, a ne ko je pravedniji. Znanje, moral, integritet – sve se to gazi kada moć postane važnija od istine.
Ljudi sa znanjem ne žele da žive u zemlji u kojoj moraju svakodnevno da dokazuju svoje dostojanstvo. I zato odlaze. To je poraz za sve nas, jer ne odlaze oni koji beže od odgovornosti, već oni koji žele da rade svoj posao časno – kaže studentkinja Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu Andrijana Janković.
Trenutna atmosfera na fakultetima je, kako objašnjavaju, „strah, ali i tvrdoglava nada“.
– Imali smo kolege koje su završile u pritvoru bez osnova, koje su targetirane, proganjane po medijima, i to je strašno. Ali svaka nepravda nas je još više zbližila. Shvatili smo da zaštitu jedni drugima možemo dati samo mi – prijateljstvom, podrškom i prisustvom. To je naša najveća snaga – kazala je za Princip magazin Mina Uzunović, a na to se nadovezala njena koleginica Andrijana Janković:
– Posle svega, još uvek imam refleks da se osvrnem preko ramena. To postane navika kad znaš koliko lako možeš biti meta. Ali verujem ljudima pored sebe. Kad vidiš da neko stane ispred tebe i kaže „bolje meni nego tebi“, znaš da nisi sama. I u tome ima nečeg beskrajno ljudskog.

Studenti su posebno razočarani u medije, koji neretko, umesto da razbistre sliku, često je zamagle. A kako kažu, kada se laž ponavlja svakog dana, postaje deo stvarnosti.
– Nažalost, ljudi su se ovde navikli na sve to, kao da je to normalno stanje. Zato je odgovornost novinara ogromna – reč može da spase, ali i da uništi čoveka – objašnjava Janković.
Posebno im znači podrška prosvetnih radnika, advokata, poljoprivrednika… I putem ovog razgovora žele da iskažu zahvalnost svima koji su tokom ovih godinu dana borbe podneli žrtvu.

– Na primer, profesorka Ljiljana Borović nas je zvala da pita imamo li gde da prespavamo, ponudila smeštaj i organizovala tribinu o pravima studenata i postupanju policije. Takvi gestovi su dragoceni, jer nas podsećaju da postoje ljudi koji ne gledaju sa strane, već delaju. A to vraća veru da ovaj trud ima smisla – rekla je Uzunović.
Prethodna godina, kako objašnjavaju, promenila je i studente i građane. Zlobni su postali zlobniji, dobri su postali još bolji. Sve se, kažu, reflektovalo kao ogledalo na dubini duše.
– Na ličnom nivou, postala sam hrabrija i strpljivija. Shvatila sam da nije poenta sedeti kod kuće i kritikovati, već stati pred problem, makar drhtavih ruku. Sve ovo me naučilo da promena počinje od nas, od onog trenutka kad prestanemo da se plašimo da kažemo „dosta“ – ističe Janković.
Studentkinja Mina Uzunović objašnjava da je naučila bolje da sluša, ali i da artikuliše svoje stavove.
– Ranije sam reagovala naglo, sada prvo razmislim. Naučila sam da ne moram da odgovaram na svaku ružnu reč, da je tišina ponekad najjača reakcija. Mislim da sam kroz ovu borbu postala i čovek i građanin u punom smislu te reči.

Pred komemorativni skup 1. novembra tiho i pomalo razočarano kažu da je prošla godina, ali da odgovora još nema – niti su odgovorni iza rešetaka, niti je pravda zadovoljena. No, „Nepravda nikada ne vlada večno“ – kako je kazao Seneka, tako je i zapisano u njihovim knjigama prava.
– Neka 16 minuta tišine bude 16 imena u našim mislima – sećanje, opomena i poziv da se više nikada ne ponovi. Jer ako zaboravimo njih, zaboravili smo i sebe – rekla je Janković, a Uzunović završava:
– Kada sat otkuca 11.52, neka svi zaćute. Tada tišina postaje najglasnija. Neka tih 16 minuta ne bude samo obred, već trenutak u kojem se svako zapita – šta smo naučili, koga smo izgubili i šta još možemo da spasimo. Da sledeće godine taj broj ne poraste!
AUTOR: LENA KARMAN