Slikar Saša Gavrilović oslobodio se advokatskog pritiska suvoparnih dokumenata, zakona, akata i to zahvaljujući svojoj prvoj ljubavi, tananoj i dečačkoj – slikarstvu. I od kako je poveo za ruku, odnosno kist, do danas ima potrebu da uzvrati lepoti koja nas okružuje. Prema svojim delima je negovao očinsku ljubav, pa je slike tek počeo da prodaje kada više nije imao gde da ih skladišti. Gavrilović za Princip magazin najavljuje svoju prvu samostalnu izložbu 28.06. u 19.00 časova u UK Parobrod (Kapetan Mišina 6A) u Beogradu.

– Slikarstvo mi je ukodirano u krv jer u porodici Gavrilović ima još umetnika. Od malena sam “šarao”, pa sam učestvovao u nekim školskim sekcijama i izložbama, potom sam pravio i grafite na zgradama, na koje sam ponosan i dalje. Kasnije je sve to malo stalo u duši. Kući imamo štafelaj i boje jer i otac slika, pa se moja dečačka ljubav vratila na velika vrata tokom pandemije korona virusa. Onda sam malo “probao” i to je bilo dobro. No, to je bio realizam i u moru toga, nisam bio nešto zadovoljan.
Moj stil je mene pronašao sam. Kao da smo se ja i on tražili po umetničkim dubinama i na kraju uspešno našli
– objašnjava slikar Saša Gavrilović za Princip magazin i dodaje da još uvek nije siguran kom stilu pripada njegov način slikanja:
– Važno je da meni prija i da je autentično. Možda bi se moglo svrstati u moderni realizam sa primesama impresionizma. Nisam siguran.

Prvoj ljubavi nije verovao, nego se ipak odlučio na nešto praktičnije, advokaturu, kako to inače biva na našim prostorima. Međutim svi dobro znamo da se prva ljubav ne zaboravlja i da ono što smo obećali malom detetu, kad-tad moramo i ispuniti. Uz malo inata, što na ovim prostorima i u našoj genetici ne manjka – slikarstvo je Saši postala uporedna profesija.
– Nisam mislio da će tako biti, jer ipak za umetnost u današnje vreme treba biti hrabar. Doslovno je to čin hraborsti. Sada mi je drago što je moja umetnost postala prepoznatljiva. Javlja se narod, naručuje i kupuje. Srećan sam zbog toga i to mi daje veliku snagu da stvaram i dalje – kazao je Gavrilović.
Do sada je učestvovao u kolektivnim izložbama, i zato se posebno raduje svojoj prvoj samostalnoj izložbi. Osim radosti, na ovom životnom štafelaju je i doza treme, ali i odgovornosti.
– Mnogo je bilo dobro iskustvo na ranijim kolektivnim izložbama. Cenio sam veoma kada bi mi neko dao priznanje da mu se dopada moja umetnost. Ti ljudi koji su došli prvi put, došli su i drugi put. Sećam se dobro takmičenja u slikanju “Art Beton” u SKC-u. U dve ture smo slikali od po 20 minuta, a ceo utisak je dodatno pojačavala publika, koja je tu, koja je platila kartu i koja je pomno pratila šta smo mi slikali. Moja slika je prošla u finale i bilo je odlično iskustvo, verovatno zbog spoja publike i umetnosti, jer obično nije tako.
Još od tada sam maštao o svojoj solo izložbi i evo konačno ću i to sprovesti od 28.06. do 15.08.2024. godine.
Nadam se da će i to proći uspešno – govori za Princip magazin.
U početku su mu dela bila kao “deca” i iako je imao već tada porudžbina, on nije želeo da ih prodaje. Jedva se odvažio, kako kaže, da ih pusti iz gnezda. Mašta o životu priznatog slikara i iako njegova umestnost nema veze sa umetnošću naših velikana, divi se Paji Jovanoviću i Urošu Prediću.

– Slobodno vreme provodim po galerijama i mnogo mi je drago što sam kroz umetnost ušao u taj svet priznatih umetnika. Volim da podržim druge umetnike, isto kao što i oni podržavaju mene. Lep je taj svet i drag. No, ima i specifičnog naroda, koji su svoji, i čudni, i divni u isto vreme – istakao je Gavrilović i dodao da on svoju inspiraciju traži i dobija lutajući svetom:
– Na putovanjima, fotografišem lepa mesta, onda te fotografije pretapam u moju umetnost, u slikarstvo. U početku je bilo šta mi se svidi, ali sada već pronalazim neke kompleksnije teme. Kada neko ima određenu želju, tražimo taj prizor zajedničkim snagama.
Katkad se sve stvori samo od sebe. Ne mogu to ni da objasnim. Kada vidim prizor, evo na primer Sabornu crkvu, ja je bukvalno moram naslikati.
Čini mi se da je to strast, jer kada nešto fiksiram, ja 80 odsto vremena razmišljam o tome. Legnem u krevet i onda kao da se platno razvuče ispred mene, i boje, i linije počnu da se slažu same od sebe. Nekada me to sve i muči, verujem da me razumete kad to kažem. Mučenje i opterećenje, čak i kada završim sliku, jer onda kao da nemam šta više da joj dam, šta da joj ponudim. To je taj proces stvaranja.
FOTO: Privatna arhiva
U vreme kada mnogo umetnika, odlazi, pa možemo reći i u degutantno stvaranje i trivijalnost, ne bi li dobili svetsku pažnju, on objašnjava da je mimo svega toga. Ne obazire se na to šta je u umetnosti trenutno popularno, kako kaže, to je sve stvar ukusa.
– Šta je popularno? Šta je merodavno da bude traženo? Ko je taj koji određuje šta je moderno? Vrlo je moguće da to što je pomodno sada u svetu, jeste neka žešća boleština. Trend je i da se NFT prodaje za milione, to vam je sličica malog majmuna. Jave se ponekad ljudi preko društvenih mreža i nude na primer pet ETH (itirijum kripto valuta – 1 ETH trenutno iznosi 3.253 evra) no, ja sam nešto nepoverljiv prema svemu tome. Nije mi jasno to sve do kraja. Ja to merim kafom, da li ja time mogu platiti kafu ili ne – iskren je Gavrilović.

U budućnosti bi voleo da razvije još više svoju umetnost, inspiracije ne manjka, i to mu je najvažnije. Nada se i da će moći više vremena da posveti slikarstvu. Odgovore na sve svoje nedoumice u stvaranju traži u autobiografijama velikih slikara.
– Nekako su oni uglavnom živeli od rente, a sa strane slikali.
Neko je imao veliku strast i napredovao, ali niko od toga nije živeo. Retko ko, malo nas je (smeh). Koliko znam Van Gog je jednu sliku prodao za života. Tako da ga prestižem
– kroz osmeh kaže slikar.
Ma kakvo bilo okruženje, sadašnjost, umetnost na ceni, Gavrilović se slikanjem u svom malom, a opet velikom svetu, opire i nastavlja. Uvek se može pronaći motiv za stvaranje, kako kaže, bez obzira šta život nosi.
Živimo u vremenu masovnog kapitalizma i konzumerizma, kada je sve na prodaju, te otuda i pitanje “Da li bi pristao da naslika nešto što ne želi?”, na koje on odgovara u dahu “Nemam potrebu da se savijam! Ne i ne!”.
AUTOR: LENA SLADOJEVIĆ